Kako se određuje koji lik će se naći na srpskim novčanicama?

prjava za 60 evra
Foto: Ilustracija

Polazeći od toga da je novac deo nacionalne kulture i identiteta i da njegov izgled i fizička očuvanost pružaju prve utiske o našoj zemlji i njenim građanima, uvek se smatralo veoma bitnim koji će se lik naći na kojoj novčanici.

Likovna rešenja za novčanice mogu predložiti organizacione jedinice i pojedinci unutar i izvan NBS.

Prva serija papirnih novčanica u Srbiji puštena je u opticaj sa datumom 1. jul 1876. godine, koja je u probnom tiražu odštampana u apoenima od jedan, pet, deset, pedeset i sto dinara.

Smatra se da je crtež za prvi srpski dinar uradio naš proslavljeni pesnik i slikar Đura Jakšić.

Pored “velikih” ljudi iz kulturno-istorijske baštine, na srpskim novčanicama često su se nalazili i likovi anonimnih ljudi koji su činili predstavnike naroda (najčešće lik nekog maldića ili devojke sa maramom).
Stari novac, ilustracija

Zanimljivo je da su od 1990-1996 godine pojedini likovi nalazili na svakom novom “štampanju”.

Tako je lik Nikole Tesle u tom periodu obeležio čak 6 novčanica (najveći apoen novčanice na kojoj se nalazio jeste novčanica od 5.000.000 dinara iz 1991, a najmanja novčanica od 5 dinara iz 1994. godine).

Lik Ive Andrića se u ovom periodu našao dva puta na različitim novčanicama, a za njim slede i likovi Vuka Stefanovića Karadžića, Karađorđa Petrovića, Đure Jakšića, J. J. Zmaja, Josifa Pančića, Jovana Cvijića, Dositeja Obradovića i Miloša Obrenovića.

Neki od njih našli su se i na novčanicama koje danas koristimo: lik Vuka Stefanovića Karadžića (apoen od 10 dinara), Petra II Petrovića Njegoša (20 dinara), Stevana Stojanovića Mokranjca (50 dinara), Nikole Tesle (100 dinara), Nadežde Petrović (200 dinara), Jovana Cvijića (500 dinara), Đorđa Vajferta (1.000 dinara), Milutina Milankovića (2.000 dinara) i Slobodana Jovanovića (5.000 dinara).

Likovi na novčanicama u opticaju izdanja Narodne banke Srbije

VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ  (10 dinara)

U vreme kada se rodio Vuk Stefanović Karadžić Srbijom su vladali Turci.

Napori da se očuva autohtona kultura činjeni su u okviru manastira, gde su čuvane verske i istorijske knjige, i u selima, gde se s kolena na koleno prenosila usmena narodna književnost.

Prepoznavši kod Vuka sklonost ka pisanoj reči, koju je ispoljavao još u najranijoj mladosti, otac ga upisuje u školu u Loznici. Tu je boravio kratko zbog širenja epidemije kuge.

Pošto je bio slabog zdravlja, pokušaji da završi „knjigu“ u manastiru Tronoši, u Sremskim Karlovcima, kod pesnika i kaluđera Lukijana Mušickog, kao i na beogradskoj Velikoj školi nisu urodili plodom.

To što je bio pismen izdvajalo ga je od drugih, pa se, zahvaljujući tom svom umeću, našao među ustanicima, a kasnije i u Praviteljstvujušćem sovjetu. Tu je bio pisar i izveštavao širom Evrope o prilikama u Srbiji.

Činjenica da su se u Srbiji tog vremena koristila tri pisana jezika: crkveni, ili ruskoslovenski, građanski, ili slavenoserpski, i narodni, ili prostonarodni, navela ga je na zamisao da jezik uprosti uspostavljajući pravilo “piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano“.

U svojoj nameri je i uspeo izbacivši iz tadašnjeg pisma 13 nepotrebnih slova, a uvodeći šest novih. Dugogodišnji rad na prikupljanju narodnih pesama zaokružio je izdavanjem zbirke „Mala prostonarodna slaveno-serpska pjesmarica“.

Iste godine, 1814, objavljuje i prvu gramatiku srpskog jezika pod nazivom „Pismenica serbskog jezika po govoru prostoga naroda napisana“.

Svojim najvećim delom „Srpski rječnik“, od izuzetnog značaja za razvoj srpske kulture i pismenosti, uspostavlja osnovu književnog jezika i približava ga narodu.

Zahvaljujući poznanstvu sa Jernejom Kopitarom, cenzorom za slovenske jezike u Beču, upoznaje mnoge značajne lingviste i književnike, među kojima najvećeg nemačkog pesnika tog vremena Getea i uglednog književnika Jakova Grima.

Nasuprot otporu obnovi jezika, koji su pružali uski crkveni i građanski krugovi u Srbiji, Vukov rad biva nagrađen srebrnom medaljom Carske ruske akademije.

Pravu potvrdu njegovog dostignutog cilja predstavljao je početak objavljivanja dela poznatih pisaca na narodnom jeziku. Taj jezik ulazi u zvaničnu upotrebu u školama četiri godine nakon njegove smrti.

Umro je je u Beču 1864. godine, a njegovi posmrtni ostaci preneti su  u Srbiju i danas se nalaze u porti Saborne crkve u Beogradu.

„Vukov sabor“, najstarija tradicionalna manifestacija kod nas, održava se svake godine u Tršiću, rodnom mestu Vuka Stefanovića Karadžića.

PETAR II PETROVIĆ NjEGOŠ (20 dinara)

Srpski književnik i istovremeno verski i svetovni poglavar Crne Gore Petar II Petrović Njegoš predstavlja izuzetno značajnu i krupnu ličnost političke i kulturne istorije ovog podneblja.

Rođen je 13. novembra 1813. godine u Njegušima. Obrazovanje je sticao najpre u Herceg Novom, a potom na Cetinju.

Kao vladika i upravitelj, Njegoš je odmah pristupio uređenju i modernizaciji Crne Gore, stavljajući je u državne okvire razbijanjem plemenskih barijera, običaja i glavarske samovolje.

Sprovodio je politiku učvršćivanja organa centralne vlasti, ukinuo instituciju guvernadurstva (mletačkog suvladarstva), od članova najuglednijih porodica ustanovio Senat kao najvišu izvršnu vlast, uveo plaćanje poreza, organizovao vojsku, policiju, školstvo i sudstvo.

Nastojao je da tačno utvrdi granice Crne Gore prema Turskoj i Austriji, u čemu je delimično uspeo. Održavao je veze s Rusijom, u kojoj je boravio u dva navrata, putovao je u Beč i boravio u Italiji. Umro je u 38. godini života na Cetinju 31. oktobra 1851. godine. Prema svojoj želji, sahranjen je na obližnjem Lovćenu.

Njegoš je, krećući se unutar tragično zadatih koordinata svoje sudbine i sudbine svog naroda, svojim književnim i filozofskim delom nadmašio Njegoša državnika i vladiku.

Njegovo literarno delo prevazilazi privremene književne podele i pretvara se u pravu književnu sintezu; filozofska poema Luča mikrokozma (1845) i spev Lažni car Šćepan Mali (1851), a naročito dramski spev Gorski vijenac (1847), ne samo da potvrđuju izvanredne mogućnosti jezika i narodnog svaralaštva na koje se Njegoš oslanjao već, svojom poetskom duhovnošću i sugestivnim formama, otkrivaju dublje korene nacionalnih i, uopšte, ljudskih pitanja.

STEVAN STOJANOVIĆ MOKRANjAC (50 dinara)

Stevan Stojanović Mokranjac (Negotin 1856– Skoplje 1914) svojim umetničkim delovanjem je doprineo stvaranju pojma i rađanju stila nacionalne muzičke umetnosti.

Muzičko obrazovanje, koje je sticao na visokim školama u Minhenu, Rimu i Lajpcigu, omogućilo mu je da na specifičan način predstavi svoj odnos prema folkloru, izgrađen dugogodišnjim sakupljanjem narodnih melodija, koje su postajale polazna osnova u nastajanju njegovih kompozicija.

Spajanjem romantizma sa počecima realizma u srpskoj muzici, komponuje “Rukoveti“, horska dela, u kojima se prepoznaju umetničke stilizacije folklora i originalne tvorevine umetnika.

Sa zvucima  crkvenog pojanja susreo se još kao dečak pevajući u crkvenom horu, a kasnijim temeljnim proučavanjem crkvenog pojanja sazreva u kompozitora duhovne muzike.

Originalnost u umetničkom izražavanju postigao je kompozicijama: Akatisti Bogorodici, Herivumska pesma, Tebe, boga, hvalim, a naročito u Opelu u fis-molu.

Po rečima njegovih savremenika, odnos ovog umetnika prema društvu u kome je živeo često je bio na štetu njegovog stvaralaštva. Radio je kao nastavnik muzike u Prvoj beogradskoj gimnaziji i nastavnik pojanja u Bogosloviji i pisao prve folklorne studije.

Kao osnivač muzičke nauke kod nas, dao je doprinos za početak rada Prvog gudačkog kvarteta i Prvog beogradskog pevačkog društva, čiji je bio dirigent. Ostaće upamćen i kao osnivač, profesor i direktor Prve muzičke škole u Srbiji.

U sećanje na Stevana Stojanovića Mokranjca, u njegovom rodnom Negotinu tradicionalno se održavaju horske muzičke svečanosti „Mokranjčevi dani“.

NIKOLA TESLA (100 dinara)

U red izuzetnih ljudi koji su veličinom svoje kreativne misli i celokupnim delovanjem utrli put budućnosti čovečanstva ubraja se i Nikola Tesla.

Malo ko bi mogao da kaže da ne zna bar nešto o naučnom delu ovog genijalnog stvaraoca, naučnika, pronalazača, inženjera i vizionara srpskog porekla, čija su dela izmenila svet i značajno doprinela razvitku i brzom progresu čovečanstva.

Nikola Tesla je rođen 10. jula 1856. godine u Smiljanu, u Lici, pograničnoj oblasti tadašnje Austrougarske. Njegova odmalena izražena sklonost ka tehničkim naukama odvela ga je na studije prirodnih nauka u Grac, a potom u Prag. Kao inženjer radio je u Budimpešti, a zatim u Edisonovoj kompaniji u Parizu i Njujorku.

Već 1885. godine Tesla osniva sopstvenu kompaniju, a od 1887. do 1890. godine prijavljuje svoje najpoznatije patente iz oblasti polifaznih naizmeničnih struja, generatore i motore.

Ubrzo sledi saradnja sa Vestinghausom, koji po Tesliim patentima finansira gradnju prve električne centrale na naizmeničnu struju na Nijagarinim vodopadima. Svojim istraživanjima ostao je veran sve do smrti 7. januara 1943. godine u Njujorku.

Teslina dela, a pre svega pronalasci indukcionog motora i polifaznog sistema naizmeničnih struja, koji su otvorili široke mogućnosti za proizvodnju, prenos i upotrebu električne energije, i danas su stubovi na koje se oslanja razvoj savremene civilizacije i svog tvorca su uvrstili u red najvećih izumitelja.

Naučna javnost odala mu je najveće priznanje kada je odlučila da merna jedinica magnetne indukcije dobije naziv «tesla». Tako je Tesla uključen među velikane kakvi su Volta, Amper, Faradej, Herc, Kelvin i drugi.

Često nazivan čovekom izvan vremena ili čovekom za sva vremena, Tesla je otkrio i darivao ljudima energiju i moć kakvom do tada nisu raspolagali.

O njegovom naučnom doprinosu svedoče reči američkog pronalazača Armstronga: Svet će još dugo morati da čeka na um ravan Teslinom po stvaralačkim mogućnostima i po bogatstvu mašte.

Teslina zaostavština preneta je u Beograd i čuva se u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Upisana je u Uneskov registar dokumentarne građe «Pamćenje sveta» i kao takva postala deo svetske kulturne baštine.

NADEŽDA PETROVIĆ (200 dinara)

Jedna od najznačajnijih figura srpske likovne umetnosti na početku 20. veka svakako je bila Nadežda Petrović.

Iako brojni opus likovnih dela koji je ostavila za sobom znači vrhunska dostignuća srpske i jugoslovenske umetnosti, njeno slikarstvo je u vremenu u kojem je nastajalo bilo neshvaćeno, pa stoga i osporavano.

To je žrtva koju je morala da podnese uvodeći u srpsku umetnost elemente savremenog likovnog stvaralaštva toga doba.

Možda zbog toga što je stvarala u periodu dominacije impresionizma, za života su je smatrali pripadnikom ovog stila, koji je plastični izraz ne samo odlučno pomerio od akademizma, ka impresionizmu, već i od imresionizma ka okosnici kasnijih epoha, da bi je tek od prve retrospektivne izložbe 1938. godine svrstali među ekspresioniste, tačnije foviste.

Rođena u Čačku 12. oktobra 1873. godine, odrastala je u porodici koja je cenila umetnost. Još kao učenica Više ženske škole odlazi na časove slikarstva u atelje Đorđa Krstića, a kasnije u „Srpsku crtačku i slikarsku školu“ Kirila Kutlika.

Školovanje nastavlja i po odlasku u Minhen kod A. Ažbea i Julijusa Ekstera, gde će ovladati tehničkim znanjima u postupku sa temperom, kojom je ostvarila svoje prve pejzaže intenzivnih boja.

Po povratku u Srbiju, 1904. godine, učestvuje u pripremama za Prvu jugoslovensku izložbu, na kojoj izlaže platno – „Žetva“. Osnivač je i prvi sekretar „Kola srpskih sestara“, jedan od utemeljivača Drštva srpskih umetnika „Lada„ i prve „Jugoslovenske kolonije“.

Inspiraciju za svoja dela u ovom periodu nalazi putujući kroz Srbiju, pa tako nastaju “Resnik“, „Devojčice iz Sićeva“, „Dereglije na Savi“„Staro beogradsko groblje“. Piše prve likovne kritike u Srbiji i prikaze izložbi savremene evropske umetnosti. Dve godine koje provodi u Parizu ostaviće trag u  koloritu, a tematska središta ove faze su Bulonjska šuma i Notr Dam.

Početak balkanskih ratova vraća je u Srbiju, gde kao bolničarka pri Vrhovnoj komandi slika svoja poslednja dela. „Šatori Valjevske bolnice“ nastali su u borbi sa teškom bolešću, koja tokom rata odnosi brojne živote, a 3. aprila 1915. godine i njen.

Umetnička galerija Nadežda Petrović – Čačak, koja je osnovana 1961. godine, organizuje Memorijal Nadežde Petrović, stalnu slikarsku, bijenalnu manifestaciju i povremene izložbe.

JOVAN CVIJIĆ (500 dinara)

Jovan Cvijić – jedan je od najznačajnijih naučnika potekao sa naših prostora. Kao veoma svestran stvaralac, u prvom redu geomorfolog i utemeljivač antropogeografije, istovremeno je proučavao prirodne, istorijske, socijalne, ekonomske, pa i etnopsihološke procese i pojave.

Rođen je 12. oktobra 1865. godine u Loznici. Njegovo interesovanje za naučni rad započinje na Visokoj školi u Beogradu, a nastavlja se u periodu  profesorskog  rada u Drugoj beogradskoj gimnaziji.

U Beču studira fizičku geografiju i geologiju, proučavajući kraške pojave u istočnoj Srbiji, Istri i Jadranskom primorju. Kao rezultat tih istraživanja nastaju brojni naučni radovi, pa tako i doktorska disertacija «Karst», koja je izdata i na našem jeziku.

U martu 1893. godine postao je redovni profesor Velike škole, gde je predavao fizičku geografiju i etnologiju. Osnivač je i «Geografskog zavoda», u okviru koga od 1910. godine započinje s radom i «Srpsko geografsko društvo». Rektor beogradskog univerziteta bio je u dva mandata.

Tokom Prvog svetskog rata  boravio je u Švajcarskoj, a zatim u Francuskoj, gde je po pozivu predavao na pariskoj Sorboni. Posle rata se vraća u zemlju i produžava rad na univerzitetu. Umro je 16. januara 1927. godine u Beogradu, a svoju imovinu zaveštao je «Srpskom geografskom društvu», čiji je bio stalni predsednik.

Za oko tridest godina intenzivnog naučnog rada objavio je mnoga značajna dela, a jedno od najvažnijih je «Balkansko poluostrvo», objavljeno u Parizu 1918. godine (“La Péninsule Balkanique”).

Tim delom je istaknut značaj uloge koji čovek ima u geografiji, a koja se posebno odražava u kretanju stanovništva, privredi i naseljima. Godine 1895. postao je dopisni član Srpske akademije nauka, a njen predsednik 1921, što će ostati do kraja života.

Bio je počasni član mnogih geografskih, prirodnjačkih i drugih društava širom sveta, kao i počasni doktor Sorbone i češkog Univerziteta u Pragu. Priznat kao naučnik svetskog glasa, dobio je brojna međunarodna priznanja za svoj rad.

«Učinjeno je sve što se moglo da ovo delo znamenitog naučnika bude dostojno opremljeno. Ono se predaje u ruke našem narodu da iz njega još bolje upozna veličinu Cvijićeva duha i njegova promatračkoga dara i da se na pogledima koje on iznosi uči gledati očima jednoga svoga velikoga sina», reči su Jovana Erdeljanovića u predgovoru za knjigu «Balkansko poluostrvo».

U porodičnoj kući Jovana Cvijića u Beogradu, koja je 1963. godine proglašena spomenikom kulture, danas se nalazi memorijalni muzej. Tu su izložene fotografije, geografske karte, beležnice i  knjige, prikupljene saradnjom Muzeja Jadra i Muzeja grada Beograda.

ĐORĐE VAJFERT (1000 dinara)

U svoje vreme nadaleko čuveni industrijalac, zatim istraživač ruda i osnivač rudnika, poznat i priznat bankar, zadužbinar i kolekcionar, Đorđe Vajfert predstavlja nezaobilaznu figuru privrednog života Srbije s kraja 19. i prvih decenija 20. veka.

Rođen je 15. juna 1850. godine u Pančevu, u poznatoj porodici proizvođača piva. Njegovi preci stigli su u Pančevo iz Nemačke, sa vojskama Evgenija Savojskog.

Školovao se u Bavarskoj, na Visokoj pivarskoj školi. Vrlo mlad preuzeo je porodičnu pivaru na današnjem Topčideru u Beogradu i unapredio je u  prvu srpsku parnu pivaru. Ona i danas, naravno modernizovana, radi.

Svu dobit ulagao je, gotovo avanturistički, u istraživanje i otkrivanje ležišta rude po Srbiji, postavši ujedno i vlasnik nekoliko rudnika, rudnika mrkog uglja kod Kostolca, bakra u Boru, žive na Avali.

Zahvaljujući  mnogim rudarsko-istraživačkim radovima koje je pokrenuo, postaje tvorac modernog rudarstva u Srbiji.

Kao najpoznatiji guverner Narodne banke, Đorđe Vajfert biva upamćen i po dužini mandata i po zaslugama na mestu prvog čoveka ove institucije.

Bio je guverner u dva navrata, prvi put od 1890. do 1902. godine, a zatim od 1912. do 1926, kada je proglašen za doživotnog počasnog guvernera. Od samog početka na čelu Narodne banke Srbije stekao je velikih zasluga u održavanju vrednosti dinara i olakšavanju kreditnih poslova u Srbiji.

Tokom Prvog svetskog rata rukovodio je srpskom centralnom bankom iz Marseja, sačuvao je instituciju, njene osnovne funkcije i najveći deo njene imovine. Posle rata izvršio je pretvaranje Narodne banke Srbije u emisionu ustanovu Kraljevine SHS, kao i zamenu kruna u dinare.

Za života je bio i bogat i siromašan, ali nikad odvojen od svog naroda. Bio je poznat i kao veliki dobrotvor i zadužbinar. Sagradio je crkvu u Pančevu, Žensku bolnicu u Beogradu, brojne škole, ambulante, radničke stanove, poklanjao je imanja u dobrotvorne svrhe.

Darežljivi mecena kulturnih i humanitarnih ustanova, ostavio je Muzeju grada veliku kolekciju slika, a vrednu numizmatičku zbirku od preko 14.000 primeraka poklonio je Beogradskom univerzitetu.

Umro je u 1937. godine u Beogradu, u osamdeset sedmoj godini. U Srbiji je bilo i bogatijih ljudi od Vajferta, ali ne i privrednika sa toliko preduzetničkog duha, koji bi novac i sticao i ulagao u nove privredne poduhvate.

MILUTIN MILANKOVIĆ – 2000 DINARA

Milutina Milankovića svet je konačno priznao 1976. godine, kada su objavljeni rezultati koji potvrđuju tačnost njegovih naučnih proračuna.

Od tada je sve više radova u kojima se primenjuje njegova teorija tumačenja klimatskih promena u geološkoj prošlosti zemlje, a Milanković danas postaje jedan od najviše citiranih naučnika.

Milutin Milanković (rođen 1879. u Dalju, u tadašnjem Austrougarskom carstvu, umro 1958. u Beogradu) – građevinski inženjer, akademik, profesor Beogradskog univerziteta, potpredsednik Srpske akademije nauka i umetnosti, naučnik koji je matematički objasnio nastanak ledenih doba, tvorac nove metodologije u klimatologiji, autor najpreciznijeg astronomskog kalendara – priznat je po svetskim merilima kao jedan od velikana nauke XX veka.

Kao prvi Srbin doktor tehničkih nauka (1903. godine u Beču), na poziv srpske vlade, poput brojnih srpskih intelektualaca iz rasejanja vođenih dubokim patriotizmom, Milanković 1909. godine napušta veoma unosan posao građevinskog inženjera u Beču i dolazi u Beograd da bi na univerzitetu predavao primenjenu mehaniku.

Ovaj naučni genije, koga NASA svrstava među desetak najznačajnijih na polju nauke o zemlji, svoj celokupan rad je sublimirao u kapitalnom delu „Kanon osunčavanja zemlje i problem ledenog doba“.

Njegova astronomska teorija klimatskih promena na Zemlji, koja se danas potvrđuje širom sveta, razjasnila je tajnu nastanka ledenih doba na našoj planeti. Zbog toga se, nauci danas poznat i priznat, termin „Milankovićevi ciklusi“ odnosi na veliku ideju kosmičkog sklada, kojoj je Milanković bio neprekidno posvećen.

Pojedini toponimi na Mesecu i Marsu nazvani su po njegovom imenu, a njegovo ime nosi i nagrada Evropskog geofizičkog društva za dostignuća u oblasti klimatologije i meteorologije, koja se dodeljuje od 1993. godine.

Tokom 2009. godine u Srbiji je obeležen jubilej 130 godina od rođenja ovog velikog naučnika. Činjenica da je i UNESKO taj jubilej stavio na svoju listu obeležavanja značajnih godišnjica – predstavlja još jednu potvrdu veličine Milankovićevog dela.

I pored toga što se njegovo ime sve češće pominje u naučnim raspravama u svetu, on je, bar kad je reč o našoj sredini, neko vreme bio gotovo zaboravljen, a i danas je široj javnosti nedovoljno poznat.

I upravo je predstavljanjem njegovog lika na novčanici od 2000 dinara iz aktuelne serije novčanica u opticaju u zemlji Narodna banka Srbije najširoj javnosti na najbolji način ukazala na značaj Milutina Milankovića, jednog od vodećih svetskih astronoma i klimatologa.

SLOBODAN JOVANOVIĆ (5000 dinara)

Delo Slobodana Jovanovića predstavlja izuzetnu pojavu u srpskoj nauci i kulturi.

Njegov rad je po obimu i karakteru zahvatao više disciplina, i to iz oblasti prava, istorije, politike, sociologije i književnosti.

Težište njegovog naučnog zanimanja bilo je ustavno pravo, dok su se glavni istorijski radovi odnosili na politički, ustavni i diplomatski razvoj Srbije u drugoj polovini 19. veka.

Rođen 3. decembra 1869. godine u Novom Sadu, školovao se i formirao u poslednje dve decenije 19. veka, veka nacionalnog romantizma i vere u prosvećenost, nauku i progres, što je u velikoj meri imalo uticaja na njegov rad. Pravni fakultet završio je u Ženevi, da bi potom u Parizu nastavio s izučavanjem državnog prava.

U toku svoje profesorske karijere Slobodan Jovanović predaje ustavno pravo na Pravnom fakultetu pune 43 godine. Bio je i rektor Beogradskog univerziteta, redovni član Srpske akademije nauka i njen predsednik (1928–31). Na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine bio je u sastavu jugoslovenske delegacije.

Za predsednika Srpskog kulturnog kluba izabaran je 1936. godine. Tokom 1942–43. godine Slobodan Jovanović je bio predsednik jugoslovenske vlade u izbeglištvu, zbog čega mu je 1946. godine suđeno u odsustvu, kada mu je oduzeto državljanstvo i celokupna imovina.

Od 1941. godine živeo je u Londonu, gde je i umro 12. decembra 1958. godine, u izgnanstvu koje mu je bilo nametnuto.

Tokom celog života neumorno je radio. Među njegova značajnija dela spadaju: O Suverenosti, Osnovi pravne teorije o državi, Engleski parlamentarizam, Iz istorije političkih doktrina, Političke i pravne rasprave, Ustavno pravo Kraljevine Srbije.

Počasni ili dopisni član niza naučnih i književnih institucija u inostranstvu, Slobodan Jovanović je jedan od naših najvećih političara i državnika 20. veka, istoričar, književnik, filozof, diplomata i naš najveći i najcenjeniji teoretičar prava.