Bilo je to jedno popodne u Glavnoj čaršiji: ja sam baš čitao neobičnu firmu nad jednom obućarskom radnjom “Mile Čardaklija”, kad me jedan od drugova povuče za rukav i pokazujući na suprotnu stranu trotoara šanu: To je Sremac …
Na drugoj strani koračao je u taj mah, odmereno, jedan ugledni gospodin srednjeg rasta, uspravljen, čak pomalo i krut, sa ramenima toliko uzdignutim da je lepa glava, sa nakrivljenim šeširom, rumenim glatko izbrijanim licem i prosedom negovanom kosom, izgledala da leži na ramenima …
Mi smo pohitali da ga pozdravimo, i on je otpozdravio lakim klimanjem glave, dodirnuvši pritom šešir kažiprstom desne ruke – prisećao se svojih početničkih školskih dana u niškoj gimnaziji, Aleksinčanin, Miloš Trivunac, naš poznati akademik.
Te 1890. godine, prvi put je tadašnji školarac, tek pristigao iz obližnje varošice u grad, ugledao svog budućeg profesora Stevana Sremca, spisatelja starog Niša, autora “Ivkove slave” i “Zone Zamfirove”.