Kažu, teško vreme uvek pokazuje ko je ko. Dal si Čovek ili govno

milan novakovic

Eto …

Kažu, teško vreme uvek pokazuje ko je ko. Dal si Čovek ili govno. Na veliku žalost, nas manjine, većina spada u ovu drugu kategoriju. Govna.

Ne možeš uvek ćutati da nekog “kojim slučajem” ne bi uvredio. Znaš, uvek su me vaspitavali na onu foru, neka, pusti ga, ima svoju muku, pametniji popušta …. Bla, Bla … MNOGE ljude treba žešće i što češće više puta ispomerati da bi našli svoje mesto pod Suncem, jer žive u oblacima.

I uvek kažem, i UVEK se jebeno zajebem u toj mojoj iskrenosti. Da bih što približio, izgledalo bi otprilike ovako – “Poštuj moje vreme, trudi se približno kao i ja, drži svoju reč, UVEK budi iskren – a, ostani jasno definisan – a/ celovit – a (name it). I kao ono, suha istina. Ljudi pričaju mnogo, zato gledaj šta rade. Man, talk is cheap …. E, sada dolazimo do jedne od srži problema današnjice, konkretno međusobnog opštenja, živlenija.

Najveći problem empata je to što im je žao bagre, ološa, govana, šištavaca i ostale žgadije. I na kraju šta ja ispadam u svoj svojoj iskrenosti, fer i korektnom ponašanju – govnar, magarac. Ali, nisam ništa od toga.

Definicija mene je: “Ja sam govornik i vinovnik nesrećnih sudbina”. Bilo kako bilo, svih živih i još nepoznatih široj javnosti, manipulacijama kojima si okružen, počevši od emotivnih, preko neke sitne ćari i vajde, bez obzira koliko si ti predan, odan, nekom cilju ili osobi. Stoga, idemo na onu staru koju trebamo što više upotrebljavati u suživotu – Što je manji krug, za manje ćeš zmija i pacova morati da brineš. S’obzirom da je Fake new Real, ja definitivno ne pripadam toj priči. Tom svetu. Jebi ga, probao sam da budem govno i ološ, i ne mogu. Jednostavno odbija mi telo i um, kao i one proklete bugare. I kao razmišljam nešto, dok ove misli prenosim na papir, GDE je moj najveći problem. Primećujem SVE. Dolazim u svojim mislima čak i do onoga, viđam i susrećem se sa tim sranjima svaki dan – bez obzira koliko si obrazovan, inteligentan, talentovan, načitan, bogat ili cool – kako tretiraš ljude na kraju krajeva je pravi pokazatelj.

Zato je moje pravilo number one u životu – jebe mi se šta ONI misle – jer jednostavno je, svi smo mi sjebani na ovaj ili onaj način, samo neki od nas ne lažu o tome.

Kada će više ljudi skapirati, u svom duhovnom jadu i bedi, da je sloboda stanje uma i da treba biti SVOJ, jer su svi ostali već zauzeti. Ali, NE. Ne biva. Svako ima svoju priču, stav, mišljenje. Svoj fazon. Svoju šemu. To je sve papazjanija onoga što su čuli od drugih, pročitali na blogu, slušali tutorijale, sa instagrama, u prolazu. I onda voze “svoju” priču. Smejao bih se, ali UOPŠTE nije smešno. Tuga, čemer i jad. Čekaj BE, ne možeš pasti ako se ne budeš penjao. Kakvo je zadovoljstvo živeti ceo svoj život na zemlji. ili u šahti. Kanalizaciji. Po izboru već. A tek iskrenost, ohohohoh, iskrenost je veoma skup poklon. Ne očekujte je od jeftinih ljudi.

I za kraj ovih misli, crtica, sročenih u nekakav tekst. SVI se trude da nađu pravu osobu, ali se niko ne trudi da bude TA prava osoba. Ili se rodiš takav ili si opozit. Zato za sada žalim u životu za samo jednom stvari – što nisam rekao dovoljnom broju ljudi da odjebu od mene.

Eto, opet kolje kultura, onda Pravoslavac, kućno vaspitanje, samokontrola, dzentlmenstvo, finoća, to što hoćeš UVEK da ispadneš čovek. Ne polazi od sebe (mada je to osnova) nisu SVI kao ti …

Autor teksta : Novaković Č. Milan

Za Vecu …..

Global Digital Clinik