Samopovređivanje adolescenata-signal koji ne treba ignorisati

Man holds hand to camera with HELP written on palm.

Svedoci smo da danas samopovređivanje kod adolescenata poprima epidemijske razmere. I u svetu a i kod nas zabeležen je dramatičan porast stope samopovređivanja.

Najčešće počinje na uzrastu od 12 do 14 godina, najintenzivnije je u periodu 15-16 god. da bi posle 17-e intenzitet i frekvenca samopovređivanja počeli da opadaju. U svakom školskom odeljenju navedenog uzrasta ima minimum dvoje-troje tinejdžera ili adolescenata koji se samopovređuju.

Samopovređivanje je ponašanje kada adolescent namerno, svesno i svojevoljno sebi nanosi telesnu povredu i oštećuje svoje telo ili tkivo.

To je višeslojni fenomen koji se odlikuje repetitivnošću odnosno ponavljanjem. Samo po sebi ne spade u psihičke poremećaje ali svakako je znak problema ili teškoća u mentalnom zdravlju. Kao klinička pojava javlja se u okviru brojnih dijagnostičkih entiteta. Najčešći poremećaji u okviru kojih se javlja samopovređivanje su depresija, anksioznost, poremećaj ponašanja, bolesti zavisnosti-zloupotreba supstanci, granični poremećaj ličnosti, poremećaji ishrane (bulimija, anoreksija), bipolarni poremećaj, shizofrenija.

Samopovređivanje može da bude i prolazno stanje, samostalni simptom u okviru adolescentske adaptacije kada mlada osoba nije u stanju da na drugi, konstruktivniji i zreliji način prvo prepozna a zatim i reguliše i obradi svoja bolna, snažna i preplavljujuća osećanja. U prvom redu to su osećanja koja se odnose na separaciju ali mogu da budu i osećanja manje vrednosti, doživljaj nevoljenosti, odbačenosti, neadekvatnosti, besa koja se javljaju u sklopu produženog depresivnog stanja karakterističnog za adolescentni period koje je razvojno a ne patološko i predstavlja etapu sazrevanja i adaptacije. Međutim češće je deo nekog psihičkog poremećaja. Adolescenti koji se samopovređuju često razvijaju granični poremećaj ličnosti kao odrasli.

Samopovređivanje može podrazumevati različite vrste ponašanja, ali se obično odnosi na: namerno rezanje ili sečenje kože, grebanje kože do subdermanog nivoa, paljenje, cepanje ili kidanje kože ili kose,  unošenje toksičnih supstanci, stvaranje modrica, otežavanje zaceljivanja rana itd.

Najčešće lokalizacije povreda su: podlaktica i ručni zglob, nadlaktica i lakat, pokolenica, natkolenica, ruke, prsti, stomak.

Samopovređivanje može da preraste u zavisnost-olakšavanje posle reza se ponavlja, doživljava se kao prijatnost ili uzbuđenje. U osnovi to je impulsivni čin, započinje u trenutku kada se adolescentu dešava nešto intenzivno u emocionalnom smislu a što on u datom trenutku nemože mentalno da obradi, ne može da priča o tome a i nema ideju šta dalje da radi sa tim osećanjima i pribegava impulsu samopovrede gde vrlo brzo taj početni impuls postaje navika.

Različite funkcije samopovređivanja

  • Samopovređivanje najčešće predstavlja disfunkcionalan način da se izađe na kraj sa nepodnošljivim unutrašnjim osećanjima-nanošenjem fizičke boli nadjačava se psihička bol, olakšava se stres, napetost, anksioznost, patnja.
  • Kod nekih adolescenata to može biti način skretanja pažnje na to kako se osećaju, na svoju beznadežnost, bezvrednost, odbačenost, poniženost, mržnju prema sebi i obično je poziv u pomoć.
  • Može predstavljati i izraz bunta, težnju ka samostalnosti i individualnosti, neprihvatanje i odbacivanje roditeljskog sistema vrednosti.
  • Paradoksalno može označavati samozaštitu, intrapsihički može služiti brizi o sebi na jedan maladaptivan način, oslobađanju od napetosti, kanalisanju narcističkog besa i zaštiti od suicida.
  • Način održavanja osećanja selfa nakon što se dožive prepolavljujua osećanja-pojedini adolescent navode da se osećaju nestvarno ili da ne osećaju nikakvu emociju, život im je kao ravna linija a nekon reza ponovo se osećaju stvarno i živo. Bolje je osećati i bol nego ništa.
  • Potvrđivanje interpersonalnih granica-pokušaj da mlada osoba razdvoji sebe od svoje okoline i na taj način stvara osećaj identiteta, autonomije. Ovo se često javlja kod osoba koje nisu adekvatno prošle fazu separacije i individuacije u ranom razvojnom periodu, koje su nesigurno afektivno vezane i kojima nedostaje doživljaj sebe kao pojedinca odvojenog od drugih ljudi.
  • Način samokažnjavanja, izražavanje besa prema sebi.
  • Traženje senzacija i uzbuđenja-metoda za generisanje uzbuđenja na sličan način recimo kao skok padobranom.

Faktori rizika

Samopovređivanje je češće kod adolescenata kod kojih postoji emocionalno zanemarivanje, konflikti i sukobi unutar porodice, razvod roditelja, socijalna izolovanost, vršnjačko nasilje, nisko samopouzdanje, kriza identiteta, zloupotreba alkohola i droga, traumatska iskustva, emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje, marginalizovane grupe (lgbt). Adolescenti navode da su se često samopovređivali nakon svađe sa roditeljima, kada su ih drug ili drugarica izneverili, zbog lošeg odnosa sa dečkom ili devojkom, nakon faze prejedanja kod poremećaja ishrane, zbog osećanja krivice kada nekoga povrede, zbog lošeg uspeha u školi, nekada iz dosade da bi izazvali neko uzbuđenje.

Česta su uverenja adolescenata koji se samopovređuju da ih niko ne razume, da se nigde ne uklapaju i da ih niko ne voli. Pri tom se trude da ožiljke sakriju od odraslih, roditelja, nastavnika, izbegavaju da pričaju o tome i sa roditeljima i sa razrednim starešinama jer se i stide onoga što čine a i iz straha da će opet biti neshvaćeni, osuđivani i slično.

Samopovređivanje i suicidalnost

Samopovređujuće ponašanje se opisuje kao široki dijapazon ponašanja u okviru koga  po pravilu ne bi trebalo da postoje suicidalne namere. Međutim postoji i mogućnost da uz samopovređujuće ponašanje postoji i izražena suicidalnost i želja da se umre. Postoji i treća mogućnost, samopovređivanje sa nejasnom željom za smrću. Svakako da svaki vid samopovređivanja treba shvatiti ozbiljno jer čak i da ne postoji suicidalna namera onaj ko se samopovređuje nikada ne može da bude siguran da slučajno ne može doći do suicida ukoliko se dublje zaseče koža pa dođe i do povređivanja vena ili do razvoja neke infekcije. Osobe koje se samopovređuju imaju mnogo veću šansu  za suicidalno ponašanje u odnosu na populaciju koja se ne samopovređuje.

Kako pomoći?

Svaki vid samopovređivanja treba shvatiti ozbiljno i potražiti stručnu pomoć. Stručno lice će utvrditi da li se čin samopovređivanja javlja samostalno ili je u okviru nekog drugog, ozbiljnijeg poremećaja. Ono što je značajno za roditelje da znaju ukoliko otkriju da se njihovo dete samopovređuje, je da bez obzira koliko šokantno to delovalo na njih, ne osuđuju taj čin, ne kritikuju  i ne traže od deteta da obeća da to više nikada neće raditi jer to trenutno može biti jedini način rastrećenja od unutrašnje napetosti i ukoliko mi potencijalno zabranimo takav čin povećavamo rizik od narastanja unutrašnje tenzije i moguće suicidalnosti.

Mladi koji se samopovređuju često nemaju adekvatno razvijene socijalne ili komunikacione veštine, nedostaje im svesnost o emocijama koje doživljavaju, nedovoljno im je razvijena emocionalna inteligencija kao i mehanizmi emocionalne regulacije, imaju niži stepen frustracione tolerancije, impulsivni su ili im nedostaje sigurno i bezbedno okruđenje, sredina u kojoj mogu da ventiliraju svoja osećanja ili da pričaju o njima.

Kroz psihoterapiju jačaju svoje unutrašnje resurse i kapacitete i uče na koji način da prevaziđu krizne momente, kako da regulišu na adaptivan način svoja unutrašnja emocionalna stanja i izađu na kraj sa preplavljujućim osećanjima. Sam terapijski odnos postaje zamena za samopovređivanje.

Jelena Krstić; psiholog, psihoterapeut

Poliklinika Anima plus

Bulevar Nemanjića 85a,
Tržni centar zona 2, lokal br. 69
18000 Niš

018 305 346
060 734 90 00

animaplusnis@gmail.com
www.animaplus.rs

Pratite nas na Facebooku