
Milan Petrović je profesor srpskog jezika i književnosti trenutno zaposlen u Nišu u Gimnaziji „Svetozar Marković“.
Nakon što se prijavio na javni konkurs za prijem u stalni radni odnos, odbijen je uprkos izvrsnim kvalifikacijama. „Odbijen sam, juče, bez obrazloženja i objašnjenja po kom osnovu je odabran drugi kandidat. Danas sam pogledao dokumentaciju, video i svoju i biografiju pobedničkog kandidata, i malo je reći da mi je preselo. Zapisnik je propisno zapečaćen, a u rešenju ni reči objašnjenja čime su se vodili u odlučivanju“, piše Milan Petrović.
Stoga je odlučio da se putem Facebook-a obrati ministru Branku Ružiću, postavljajući ključna pitanja.
Njegovu objavu prenosimo u celosti:
Biću kratak i, verujte, g ministre Branko Ružić, zahvalan na svakom odgovoru, a moje pitanje je jedno i jednostavno: Ima li mesta u prosveti?
Dozvolite mi, nisam se još ni predstavio. Ja sam Milan Petrović, profesor srpskog jezika i književnosti trenutno zaposlen u Nišu u Gimnaziji „Svetozar Marković“. U ovoj školi sam tek četiri od skoro osam godina svog staža u prosveti.
Spadam u onu nesretnu generaciju koja se za posao počela prijavljivati baš one godine kada su konkursi prestali i počela tzv. „zabrana zapošljavanja“. Tako da sam kao i hiljade mojih koleginica i kolega svaki radni dan proveo na zameni. Kao i mnogi od njih, možda naivno, trudio sam se, verovao, i nadao se da ću se jednog dana probuditi i da će biti objavljen otvoreni, javni konkurs i rešio sam da za taj dan budem spreman.
Znate, g Ružiću, kad radite kao nečija zamena, onda zaista radite sve što vam se kaže i nikad ne pitate čiji je to posao. Ideš na usavršavanja o standardima, pa onda ako treba i starijem kolegi praviš planove „po novom“.
Spremaš sve priredbe, vodiš sve učenike na takmičenja, držiš dodatne i dopunske časove i učenicima kojima ne predaješ, a ja sam kao bibliotekar osnovnoj školi (da, i to sam radio), pisao još i projekte i pomagao da se škola opremi računarima i smišljao programe za decu po uzoru na one koje sam video od kolega iz inostranstva.
Tih sam godina osmislio i napravio mobilnu aplikaciju za učenje pravopisa „Vučilo – Dolina magičnih reči“, pa me je dr Marijan Mišić tako valjda i primetio i pozvao da ga zamenim kada je postao direktor gimnazije u kojoj sam i danas.
Lepo mi je bilo u ovoj mojoj gimnaziji, g ministre, ne mogu da se žalim. Koleginice i kolege su divni, zaista lepo sarađujemo i u zbornici se ne ispijaju kafe – zaista se o deci priča, i o poslu.
Želeo sam i tu da se dokažem, da pokažem svoj maksimum, da opravdam poverenje, pa sam pored svih redovnih obaveza nastavnika srpskog, građanskog, na kraju i izbornog predmeta jezik, mediji i kultura, pisao i učestvovao u raznim projektima.
Čim sam došao, sastavio sam tim učenika koje sam obučio i koji je sarađivao sa medijima na našem školskom (ali i gradskom) festivalu „Nauk nije bauk“.
Kada radite sa decom koja mnogo žele i još više mogu, ništa vam nije teško.
Zajedno smo snimili i objavili film „Heroji uče drugačije“ u kom smo istraživali probleme koje imaju deca sa disleksijom.
Mnogi moji učenici i sami su pokretali svoje projekte, pa moram da istaknem omladinski portal Youth Vibes koji je osnovala i vodi moja učenica, inače prošlogodišnji đak generacije – sredstva za ovaj projekat osvojili su na takmičenju Superste koje organizuje Erste banka. Ista ta deca zaslužna su što i dan-danas postoji udruženje građana „Nauči me“ koje je donelo mnoge inovacije u obrazovanju u Niš: prve robote u nastavi, prostor za zajedničko Unbox hab, 3D štampače i dr.
Sad ni sam ne bih znao da opišem kako, ali prošle godine sam pored svih obuka i par konferencija u čijoj sam organizaciji učestvovao, stigao i da odem na razmenu inovativnih nastavnika zahvaljujući Fulbrajt stipendiji Američke ambasade. To je sigurno bila sreća jer sam se vratio spreman i kada se pojavila pandemija, mogao sam dati svoj maksimum.
Započeo sam onlajn emisiju „Znanje da ne baguje“ koja je trebalo da pomogne nastavnicima da se snađu i organizuju tokom vanrednog stanja. Napisao sam i „Priručnik za organizaciju projektne nastave i nastave na daljinu“ koji je ministarstvo prevelo na već pet jezika nacionalnih manjina. Učestvovao sam i u organizaciji prvog onlajn seminara Društva za srpski jezik i književnost. Da dalje ne nabrajam, sve je to istorija, a siguran sam da ćete se i sami uputiti, ako budete želeli.
Gospodine Ružiću, ja sam pomno pratio Vaše izjave. Uvek polažem nade u to da nam zaista treba najbolji mogući sistem obrazovanja koji možemo da u Srbiji napravimo. Za takav sistem, u to sam uveren, potrebni su nam prvoklasni nastavnici.
Mislio sam da u tome mogu da pomognem ulažući trud u svojoj školi, gde sam se nedavno prijavio na javni konkurs za prijem u stalni radni odnos.
Odbijen sam, juče, bez obrazloženja i objašnjenja po kom osnovu je odabran drugi kandidat. Danas sam pogledao dokumentaciju, video i svoju i biografiju pobedničkog kandidata, i malo je reći da mi je preselo. Zapisnik je propisno zapečaćen, a u rešenju ni reči objašnjenja čime su se vodili u odlučivanju. Ne znam ni sam čime bi se mogli rukovoditi: imam bolji prosek na studijama, brojnije i važnije rezultate u radu, čak i izazovni socijalni status, jer vodim računa o detetu s retkom bolešću, što sve kolege u školi znaju. Zbog svega toga sam danas, po prvi put, u svoju školu ušao s advokatom.
Vratio sam se kući sa pregršt pitanja:
- Da li nam zaista treba kvalitetno obrazovanje u Srbiji?
- Da li ga želimo?
- Ko zapravo treba da to obrazovanje prenese našoj deci?
- Kakvoj se inovaciji nadamo kada ovako biramo ko u školama radi?
- Da li je sve ovo što sam uradio bilo premalo?
- Da li sam mogao više?
- Da li bih mogao više kada bi mi se dala prilika?
- Koliko će dati ta izabrana koleginica?
- Za koga je to bolje?
Sva ova pitanja neka ostanu retorička, verujem da ste zauzeti. Biće mi dovoljno da odgovorite na ovo jedno s početka jer Vi morate to znati:
Ima li i gde je mesto za ovakve kao što sam ja u srpskoj prosveti?
Milan Petrović,
Nastavnik i laureat nagrade „Najbolji edukatori Srbije“ za 2020. godinu























