Tokom ranog detinjstva “delegiraju” se uloge, tzv. bazične uloge koje nosimo i nadgradjujemo ceo život.
Vremenom i kroz odrastanje ukotvljujemo se u uloge sa kojima se stapamo i biramo serijom manevara upravo ambijente, okolnosti, izbore prijatelja, partnera, pozicije koje su u funkciji pothranjivanja i nadgradnje duboko instaliranih bazičnih rola. Te uloge mogu da budu širokog spektra od gubitnika, zapostavljenosti, žrtve, protektivnog objekta, despota, diktatora, zaleđenog infanta…
Na primer devojčica koja nosi dubok osećaj zapostavljenosti u detinjstvu nesvesno će kroz odrastanje i razvojne faze nepogrešivo tragati za izborima koji ce pothranjivati njen bazični konflikt i bazičnu ulogu, jer je to zapravo i jedini model koji prepoznaje i nosi ego-sinton karakter (ovo sam Ja). Mumifikacija sa nadgradnjom i pored često problematičnih posledica baš te uloge, motivisana je i strahom da gubitak uloge predstavlja i mogućnost gubitka ili konačnog gubitka roditelja, koji su kao što je i rečeno induktori široke palete bazičnih uloga. Dakle vratimo se pomenutoj devojčici. Njen bazični osećaj napuštenosti bi preciznim prekognitivnim mehanizmima mogao da je dovede da u svim budućim fazama ona upravo bira okolnosti koje će doživljaj zapostavljenosti, napuštenosti pojačavati i formirati stil života u funkciji hroničnog nezadovoljstva, osujećenosti i ljutnje. Velika je verovatnoća da će i izbor partnera biti precizno determinisan u tom pravcu (hladnog oca zamenjuje muškarcem koji ima strukturu odbacujućeg, ili muškarca koji je voli, svojim stavom, držanjem i serijom manevara postepeno otuđuje, pomera od sebe i motiviše da ode, iako to nisu bile njegove primarne intencije).