“Vazdušna banja” i “Tutunovićev podrum” mamili Nišlije na Goricu

Vazdusna banja
Vazdusna banja

Krepki devedesetsedmogodišnji čika Mića, kako ga svi zovu, a čije je pravo ime Vladimir Đurđević, rodio se davne 1908. godine u Velikoj Krsni kod Mladenovca. Niš je prvi put video 1922. a, kako dobro seća čika Mića, 13. avgusta 1927. godineje došao da bi i ostao.

Po struci je bio opančarski radnik pa ga je prihvatio teča, poznati niški opančar iz Dušanove ulice Dragoljub Ivanović. ” Kada sam malo stasao, kaže čika Mića, otvorio sam sa ortakom Ilijom Gašparom, 1933.obućarsku radnju u Dušanovoj. Razortačili su se 1936. godine, a majstor Mića nastavi sam, sve do 1938. godine.

A onda januara te godine sreća i lutrija  su mu promenili opančarski život.

U to vreme u niškoj čaršiji srećke – lozove Državne lutrije prodavao je inkasant, neki Caka Leskovac. Dođe on u dućan i nudi da uzmeš loz a kasnije platiš. Kupio majstor Mića jednu četvrtinu, a drugu njegov radnik. Kad je došlo vreme da se plati radnik nije platio pa majstor plati i drugu. Zanatski život išao dalje, radilo se. Kad jednog dana u radnju utrča šegrt iz susedne radnje pa sa vrata viče: “Majstor Mićo dobija si neke pare na lutriju, kazuje moj gazda. Eve ide Caka da ti na ruke da pare”. Prosto ne verujemo. Kad ono stvarno. Dobio sam na kutriji za svaku četvrtinku po 25 hiljada. Nije mala para 50 hiljada dinara. Dođem kući, radost. Ispričam ženi Hristini kako je bilo a ona kaže: “Decu imamo, nećemo da grešimo dušu, možda je baš njegova četvrtinka bila srećna”. Podmirim ja neke troškove, častim Caku i dam radniku 20 hiljada dinara. Razdužim se gde sam dužan bio, pa pravo u radnju kod braće Stanković pa kupim radio – aparat, mađarski ali sa nemačkim delovima, još ga i dan-danas čuvam.

gorica

Vazdušna banja

Zakupim tu iznad kuće, na uglu sada Njegoševe i Goričke ulice kafanu “Vazdušna banja” – nastavlja čika Mića svoju priču. Tako se i pre zvala. Čuo sam da je držao Nikola Mladenović, obućar u ulici Obilićev Venac, koji je, takođe dobio na lutriji neke pare. Ja sam je zakupio posle Bore, ugostitelja rodom iz Aleksinca.
Kupim ja inventar za kafanu: stolove, stolice, čaršave, čaše i sve što treba i te godine, 1838.kafana “Vazdušna banja – kod Miće” počne da radi. Imao sam i baštu ispred, odnosno terasu sa osam stolova. Odatle se lepo video Niš, bila je hladovina, čist vazduh, a povetarac pirka sa Gorice. Imao sam sve sa roštilja, a spremala su se i jela, salatice, suvo meso, dobra rakija i vino, pa i pivo. Sećam se da sam za komšije golubare spremao pasulj kuvan na skari sa golubovima koje su oni doneli. Bila je to dobra gozba. U kafanu su pored ljudi iz ovog kraja dolazili i mlogi poznati niški trgovci i zanatlije, naročito oni iz Dušanove ulice, kao i oni koji su se vraćali iz vinograda. Gosti – komšije su često uz piće igrali domine, koje je svaka kafana imala, ili karte razonode radi. Dešavalo se da neko tamo iza zaigra karte i u neku paru, ali ređe, nije se to smelo.

Tutunovićev podrum

Tu je i davno napravljeni “Tutunovićev podrum” – priča čika Mića. Bila je to velika zgrada sa kulom. Ispod su bili podrumi, u nivou zemlje kafana sa velikom baštom, a gore na spratu sobe. Podrum je bio opasan velikim debelim zidom od kamena i cigala. Na ulazu su bile dve manje kule i kapija. “Pričao je sa nama seća se čika Mića, neki deda Kole, Bošnjak su ga zvali, koji je živeo 105 godina, da je ovde po oslobođenju od Turaka kada je podrum i napravljen dolazio i knez Milan Obrenović. Ovde je radila i kafana, sa dobrim vinom gazde Svetozara Tutunovića.” “Dolazio je dovde i konjski tranvaj” pričao nam je deda Kole koji je šio jeleke za žene. U velikoj bašti se jelo, pilo i tancovalo (igralo). Priređivane su i zabave. Na ulazu su se naplaćivale ulaznice. I knez Milan voleo da se zabavi, pa je često navraćao ovde. Voleo je da istroši neku paru na kocki – pričalo se, a bogami i da bude sa nekom prijateljicom koju su mu nabavljali njegovi “kavazi”. Kažu da su, te zabave, “keremesi”, trajale do kasno u noć.

Drugi svetski rat

Bilo je lepo i veselo, dobro se radilo sve do Drugog svetskog rata. Radio sam i za vreme rata, navraćali mnogi, a od bugarske policije i potkazivača umalo da stradam. A posle rata kafane su nacionalizovana. Šta ću, pređem da radim kod “Švajcarije” kod prijatelja, on prodavao slatkiše a ja piće. Dobro je išlo dok vlast ne reče: “Mićo tvoj bife radi bolje nego kafana “Njujork”, ne može više to tako”. Primiše me onda da radim u tadašnjem Oficirskom domu koji je bio u hotelu “Park”. Posle sam radio u “Kalči” koji je bio milicijski restoran, u “Staroj Srbiji”, koja je bila sreski restoran. Kada je napravljen, prešao sam da radim u hotel “Niš”, a od 1960. kada je ponovo otvoren hotel “Park” radio sam u njemu sve do penzionisanja 1970″.

Poseta Tita

Kao dobar ugostitelj imao je prilike da u niškim hotelima, a posebno u hotelu “Park” dočeka i ugosti poznate i ugledne ličnosti. U ovom hotelu ugostio je i predsednika Tita i njegovog gosta Ben Belu. U Šiljegovcu je jedne godine bila nekakva vežba članova Centralnog komiteta. Iznenada banu Edvard Kardelj sa najužom pratnjom. Osoblje se uzmuvalo. Ja šef i kako je red priđem. Pita on šta imamo za ručak spremljeno na srpski način. Ja mu ponudim taze sarmice od vinovog lista sa kiselim mlekom. Tako priča, dobro se sećajući detalja, čika Mića. Najlepše mu je kaže u hladovini dvorišta svoje kuće pod Goricom, i i uvek ima nešto da se uradi, koliko se može.

U hladu oraha, vinjage i kajsije ispijamo kafu uz dogovor da sledeći put pričamo o drugim događajima i ličnostima nekadašnjeg Niša.

izvori: Niški Vesnik
pribeležio: Ljubiša Sokolović
Wikipedia

 priredio na stranici : Novaković Č. Milan

Global Digital Clinik