
24. marta 1999. godine sirene u svim gradovima najavile su nalete “Milosrdnog anđela”, kako je NATO nazvao akciju protiv SR Jugoslavije.
Bombardovanje je trajalo 78 dana, sve do 10. juna.
Napad je, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, usledio na osnovu naredbe tadašnjeg generalnog sekretara alijanse Havijera Solane.
Devetnaest zemalja sveta, vojnim potencijalom šest stotina puta većim od Jugoslavije, obrušilo se da “spreči humanitarnu katastrofu na Kosovu” i tadašnji režim Slobodana Miloševića konačno “baci na kolena”.
Za 78 dana bombardovanja, 1.150 borbenih aviona NATO udarilo je 2.300 puta na 995 vojnih i civilnih objekata, a lansirano je 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona.
Korišćeno je i 37.000 kasetnih bombi za bombardovanje civilnih ciljeva, iako je to po Ženevskoj konvenciji – zabranjeno.
Nastradalo je više od 2.000 civila, a ranjeno više stotina. Poginula su 462 vojnika.
U Nišu, koji je za dva i po meseca čak 45 dana bio pod neprestanom uzbunom od vazdušnih napada, bilo najviše civilnih žrtava – živote je izgubilo 60 naših sugrađana, a više od 300 bilo je ranjeno ili povređeno.
NATO bombe i rakete rušile su centar, ali i druge delove grada, privredne, kulturne, sportske, zdravstvene i obrazovne objekte i ustanove dečje zaštite, niške pijace, mostove preko reka na putevima i železnici i druge objekte saobraćajne infrastrukture.
Na Niš su tokom bombardovanja 1999. godine prvi put bačene i svim konvencijama ratovanja zabranjene kasetne bombe, od kojih je samo u jednom danu, 7. maja, poginulo 15 i povređeno pedesetak civila, uništeno ili oštećeno više od 120 objekata i zapaljeno više od 60 automobila.
Oko 200 kontejnera, a u svakome od njih i po stotinu „narandžastih ubica”, bačeno je na delove grada u kojima nije bilo nijednog vojnog objekta i cilja, niti vojnika, a od zaostalih kasetnih bombi žitelji Niša stradali su godinama posle bombardovanja.