Prvi maj – praznik rada: “Šta će nam bolji uslovi rada, valjda smo srećni što imamo posao?”

prvi maj praznik rada
Foto: Ilustracija, PrtSc

Prvi maj obeležava se kao Međunarodni praznik rada, u znak sećanja na dan kada su radnici u Čikagu štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vreme.

Prvi maj je tako postao Praznik rada, simbol njihove borbe. Na današnji dan su radnici u Čikagu 1886. štrajkom i protestima počeli da se bore za osmočasovno radno vreme. Trećeg maja došlo je do sukoba radnika koji su bili članovi sindikata i štrajkbrehera. U sukobe se umešala policija, a četiri pripadnika sindikata je ubijeno.

Sledećeg dana na Trgu Hejmarket anarhisti su organizivali demonstracije. Osoba čiji identitet nije utvrđen bacila je bombu. Ubijeno je sedam, a ranjeno 67 policajaca. Osam anarhista je uhapšeno. Oni su optuženi za ubistvo i osuđeni na smrt, i pored toga što njihova krivica nije utvrđena.

Na prvom kongresu Druge internacionale 1889. odlučeno je da se naredne godine održi velika manifestacija. Cilj manifestacije bilo je obeležavanje 1. maja u znak sećanja na aferu “Hejmarket” u Čikagu. Takođe, obeležavanje je bilo i vid borbe za radnička prava.

Drugi kongres Radničke internacionale je odlučio da se od 1890. godine, 1. maja širom sveta održavaju masovne manifestacije, demonstracije i štrajkovi, kao jedan od vidova klasne borbe. To je do kraja 19. i početkom 20. veka dobilo masovne razmere.

1890. godine u mnogim evropskim zemljama i američkim gradovima radnici su izašli na ulice, takođe tražeći osmočasovno radno vreme. U Nemačkoj je došlo i do nereda kada se u proteste umešala policija. U mnogim gradovima demonstracije su održane uprkos pretnjama vlasti da će policija rasterati učesnike.

Sindikat Sloga: 1. maj nećemo čestitati, jer nemamo kome. Nećemo demonstrirati, jer nemamo s kim!

Danas, 137 godina posle dogadjaja u Čikagu zbog kojih ceo svet obeležava 1.maj kao dan borbe radnika za svoja prava, u Srbiji, osnovni zahtev  tadašnjih demonstranata, osmočasovno radno vreme, za većinu zaposlenih predstavlja samo misaonu imenicu, a Prvi maj se uopšte i ne obeležava.

To nije zato što su naši poslodavci gori od onih od pre jednog veka.

To nije ni zato što je naša policija brutalnija od one koja je pre sto godina demonstrante rasterivala mecima i metalnim palicama.

Nije ni zbog toga  što je naše zakonodavstvo restriktivnije od onog koje je važilo krajem 19. veka.

Tako je zbog toga što je naša radnička svest daleko zaostalija nego kod radnika iz prošlosti.

Rad i  u Srbiji više ne predstavlja  sredstvo za obezbedjivanje boljeg ekonomskog, socijalnog i egzistencijalnog statusa i standarda zaposlenih, već je postao sam sebi svrha. Mi ne radimo da bi živeli već živimo da bi radili. Preduzeća i ustanove u kojima smo zaposleni ne postoje zbog nas, već mi postojimo zbog njih. Kada im više ne trebamo poslodavci nas jednostavno izbrišu. Nemali broj zaposlenih radni dan izgura jedino uz pomoć alkohola, brufena, bromazepama, ksalola…

Polovina nas radi na crno, a od one druge polovine bar polovina radi za istu platu- minimalac. Pri tome , mnogi za taj minimalac rade i po 12 sati dnevno, svakoga dana, bez nedeljnog odmora. I kad ih pitate- Pa zašto na to pristajete, da li ste normalni (???), odgovaraju- Šta ću, moram da čuvam posao, vajdica koliko bilo…

O uslovima rada da i ne govorimo. Šta će nam bolji uslovi rada, valjda smo srećni što imamo posao. I tako prodajemo zdravlje, trujemo svoju okolinu a tako, posredno, i rodjenu decu, i pravimo se nevešti, kao ne znamo šta radimo. Osim trovanja rođene dece, sve češće žmurimo i pred njihovim prostituisanjem radi dobijanja posla (od prostituisanja ličnog integriteta pristankom da se zbog posla učlane u bilo koju partiju, do onog nemoralnog koji važi kao uslov za zaposlenje kod mnogih poslodavaca).

Na kraju, mnogi rade i bez plate. A i šta će nam plata- važno je da imamo posao.

1. maj nećemo nikome čestitati, jer nemamo kome. Nećemo demonstrirati, jer nemamo s kim.

Možda mislite da nema nade, i da je za sve već kasno. Ali setite se naših kolega sa početka ove priče. Oni su se borili i izborili za svoja prava kad je bilo mnogo teže.

Ima nas koji još nismo izgubili nadu. Potrebni ste nam da bi se naš glas jače čuo, da bismo se izborili za svoj sigurniji i dostojanstveniji položaj.

Izvor: Sindikat Sloga

Global Digital Clinik